Bila sam u Ulici mrtvih Pahulja. Tužno je i hladno. Zaleđen dah nepostojećih ljudi. Meni je ostao na smrznutom dlanu, otisak prve i poslijednje mrtve Zvijezde. Spustila sam se tom nestvarnom ulicom. Stalno mislim od nekud čut ću tvoj glas, prisilićeš me da se okrenem i moraću da gledam u tvoje oči.

Na klupi sjedi neko sličan tebi. Možda si i ti. Možda je samo smrznuta, zaleđena Zvijezda. Ona najsjajnija, što blješti poput novogodišnje, na vrhu tamnog Neba. Silueta na klupi, ima usne boje mesa, oči boje najtamnijih Oblaka. Cijela jedna geografija bez prave karte, sve neki reljefi i brazde, hridi i mora. Nepoznanice. I sve se svodi pod Ulicu Mrtve Pahulje.

Odlazim u tu našu Ulicu i pijem prvu jutarnju kavu sa potpunim neznancima.

... Čekam da se otope pahulje i da od njih ostane mrtvo more. Ja ću od kapi, napraviti novu Ulicu, sa novim raskršćem. Sa bijelim linijama na sivom betonu. Kao susret. Tvoja lijeva, prihvata moju desnu. Staneš u onu jednu kap na obrazu. Stanem u svaku slijedeću kap na mokrim dlanovima, što me stiskaju uz sebe i tvoja polovina mene i moja polovina tebe, više nisu nepoznata Ulica.

Ipak, još uvijek, svjesna sam da će susret, ostati mističan. I onda me sve to užasno slomi. I radim neke nerazumljive stvari. Kao sinoć. Odem sa nekim ko nije ti. On se smije i govori da se događa nešto sa mnom. Kao da ja ne znam za to.

Kažeš da sam čudna. Mrštim se. Prepravljaš to na brzinu i vadiš se na nespretnost svoje izjave. Ali nisi pogriješio, jer ja sam te prva upozorila na to.

Opet sam sinoć mislila na klupu. Kako sjediš s njom i gledaš Mjesec.