Jutros sam kupovala cigarete. Zaključila da poznajem prodavca. Ipak kao kroz neku maglu. Četrdeset i neka. Čini mi se da sam se jednom smuvala s njim. Čak i viđala neko vrijeme. Bilo je davno i ne sjećam se detalja.

Obuzima me neka osjećaj prolaznosti. Ne, ne zbog njega. Skoro ni ne znam tko je. Tražim neki smisao, mislim postoji negdje neki smisao valjda? Odlazim uz - Hvala i ćao - I osjećam oči na svojim leđima. Jednom smo izvodili neke gluposti na zaleđenom jezeru, auto je bio parkiran malo dalje i svirao je na lošim zvučnicima dobar r' n' r'. Ne znam što sam se toga sjetila uopće? Ne znam ni kako mu je ime, ali možda Zoran. Da, mogao bi biti Zoran. Palim cigaretu i uvlačim u pluća prvi dim. Sunce mi je poljubilo trepavice i uživala sam u tome. U prvom jutanjem trovanju nikotinom i prvom jutarnjem ljubljenju sa Suncem. Prelazim preko puta i žurim kući. Ulazim u malu kuhinju i uzimam svoju kavu. Provirujem u sobu. Spuštam se na koljena pored tebe. Stavljam lice na tvoje. Ne otvaraš oči. Spuštam usne na tvoje. Pomjeraš kapke. Ponovo se ljubim sa Suncem i uživam u svom drugom poljupcu.

Vraćam se kavi što sam je ostavila u kuhinji.

I razmišljam koliko se radujem što već sada znam da bih se tvoga imena sjetila i za dvadeset godina.