23 studeni 2014

Naša budućnost je u ovom postojanju zime.Trežnjenje pred zoru, u haustorima kojima više ne nalazim vlasnika. Stepenište čuvam od uroka, onih noći dok na njima sjedim.
I onda trčanje. Prema proljeću. Spremnost da opet dišemo.
Obazrivo i škrto s riječima i pokretima.
Ti, kao neki klesar. Već si mi isklesao jednu ruku. I jednu stranu tijela. Jednu polovinu srca. Treba na red da dođe koža. Preko te isklesane strane tijela. Svući ću ovu ishabanu. Miriše na poneka sivila i auto put.Prolijevala sam po njoj od postanka svijeta svakakve tekućine. Neke su bile zapaljive i mirisalo je na nešto čemu nisam znala ime. To mi se uvijek pričinjavalo dok sam razgledala sapune. Birala sam ih po tome kako su bili poslagani. Izvlačila onaj od nazad. Prodavačice su me ponekad gledale iskosa i slijegale ramenima. Nisam voljela stvari koje su bile u previše ruku.

Nisu mi smetale tvoje. Volim kad da me miluješ njima. Čudesan dodir ozdravljenja. Podrazumijeva se da imaš kožu i ruke. Kako bi inače stvarao mene? Jutros sam ostala u onom pokretu. Slušam kišu. Mislim da neće stati do proljeća.U pauzi radova, osmišljavam moguću koncepciju. S podjednakim osjećajem povjerenja iščekujem završetak. U proljeće ćemo disati. Umorni od dima i klesanja. Zadovoljni ležat ćemo jedno pored drugog.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.